SREDNJOVJEKOVNI GRADITELJ KAO KABALIST

Uvod

Suvremeni hamletovski tip, opsjednut racionalnim svijetom i eksperimentalnom metodom, sklon je vjerovati da je svijet ispravno protumačen tek tijekom posljednjih dvjesto godina, dakle kroz razdoblje razvoja kritičkih metoda znanosti. Ranije, kako dobro zna naš Hamlet, svijet je bio nejasno naslućivan i naivno tumačen kao koncentrične nebeske sfere, koje kruže, zaštićene ljuskom Firmamentuma, a što opet sve pluta usred božanskog Etera. Ova sličica, redovito oživljena s četiri vjetra, kitovima ili kornjačama, te raznim drugim čudesima s onu stranu kraja Svijeta zgodna je za protumačiti aktualni svjetonazor magijskog čovjeka, ali ostaje bez ikakvog odjeka u objektivnoj stvarnosti. Marljivim radom znanost je sve besmislice neprosvijećenog mitskog čovjeka gurnula na smetlište povijesti, a zauzvrat nam dala brojeve. Beskrajni kozmos, neizmjeran čak i kad ga mjerimo neshvatljivom mjerom svjetlosnih godina , za nas je prihvatljiva racionalna činjenica, nasuprot neukom tepanju i nagađanju svjetonazora zatvorenog Univerzuma planetarnih sfera, Firmamentuma i božanskog Etera. Astrologija nije drugo do mitskih simboličkih slika odapetih na nedostižno zvjezdano nebo, primjerenih predteleskopskom razdoblju, ali ne i nama, koji o svakoj, ma i jedva vidljivoj zvijezdi imamo najmanje deset brojeva. Jesmo li se kada zapitali kako je drevni kaldejac, samo pomoću vizirke i nagibnog kutomjera, uspio još prije milenija izračunati, ne samo točne putanje planeta, nego i tako sitne pomake kao što je precesija . I zašto ih je zapravo računao? Zar je čovjek, toliko praktičan i racionalan, gubio ogromnu energiju i krajnje domete svog uma, na nešto što ustrajno nije imalo nikakvog stvarnog odraza u njegovu životu?

Nije mi namjera ovim tendencioznim pitanjima predložiti veću vjerodostojnost za tjedne, dnevne i ine horoskope, pa ni za mnogo ambiciozniji suvremeni trend u astrologiji, koji uporedom analizom mnogobrojnih horoskopa nastoji naći određene vjerojatnosti i podudarnosti s klasičnim karakternim odrednicama nebeskih karata pojedinca. Ograđujem se zauzeti ikakav stav prema tome, naprosto zbog toga što to nije predmet razmatranja. Ovdje prvenstveno želim ukazati na očiglednu činjenicu da suvremeni čovjek samo prividno pristaje da mu brojke zamjene slike. Jer, on s druge strane, razočaran racionalističkom iluzijom, koja mu je u jednom trenu obećala odgovore na sva pitanja, ali ostavila samo prazno Nebo i nikakve odgovore, kao možda nikad ranije u svojoj praznovjernoj prošlosti, guta tjedne horoskope, na oglase kupuje talismane i formule za sreću, olako i nekritički prihvaća svakog samozvanog proroka, a broj 'mesija' koji danas obilaze svijet zadivljujuće je velik. Čitavi pogoni izdavaštva žive samo od tzv. rubnih područja znanosti, Nostradamus je svjetski bestseller, o Atlantidi čitamo više nego o istraženim starim civilizacijama, dapače, više nego o vlastitoj prošlosti. Mjesečnici, čak tjednici o astrologiji tiskaju se u iznenađujućim nakladama. Čovjek, koji je sofisticiranim teleskopima uspio dodirnuti možda sam rub Svemira, prešutno prihvaća da mu životom upravljaju žive slike koje je nekoć davno netko prepoznao u rasporedu zvijezda, dapače, slike koje se odavno više položajem ne poklapaju sa zviježđima čije ime nose.

Pokušao sam odgovor na ovaj neosporni paradoks potražiti kod našeg mitologističkog pretka, onog istog čije sam neuko tepanje tek proglasio dalekim razvojem našeg blistavog uma. Što je našeg pretka toliko fasciniralo, koje je odgovore nalazio na Nebu tolika stoljeća i tisućljeća, da nikad nije u njega posumnjao? Je li doista poznavao tajnu proricanja ili se tako dugo uspijevao zavaravati krivim predviđanjima?

Korespodentni univerzum

Magijski svijet primarnog čovjeka koji doživljava začetak kroz rađanje civilizacije, a svoj vrhunac i neponovljenu sintezu u teokratskoj državi starog Egipta, nepovratno je nestao razvojem racionalne misli klasične Grčke, kompleksom koji traje i danas. Materijalistički čovjek Zapada, onaj isti kojeg smo na početku ovog priloga krstili Hamletom, toliko je konstruktivan u svom racionalizmu da mu je uspio prilagoditi i izvorno duboko produhovljenu kršćansku Objavu. Nagli prekid u toj tvrdoj liniji doživljavamo negdje u 12. stoljeću, vremenu koje se, možda ne slučajno, poklapa s vremenom Križarskih ratova. Duboki misticizam gotike, vrijeme neponovljeno iskrene i snažne religioznosti traje negdje dulje, a negdje kraće, već prema tome koliko je gdje brz i snažan bio obnoviteljski materijalistički duh renesanse. Konačno i definitivno pobijeđen, a vremenom i potrošen, mistični se duh izvornog kršćanstva izobličuje i povlači u razna tajna društva, fanatične sekte koje nemaju više ništa zajedničko s izvorom, ali se na njega snažno pozivaju. I danas smo svjedoci sličnog kaotičnog buđenja misticizma i magizma.

Želio sam u samom polazištu razlučiti što to našeg mitologističkog pretka toliko razdvaja od mudrog i opreznog Hamleta, koji tek nogom kuša mekoću pijeska. Je li doista bio ograničen u spoznajama, predstavlja li nužno razvojnu etapu, primitivniju i inferiornu na putu razvoja svijesti? Za našeg nedavnog pretka Univerzum je shvaćen kao korespodentni sustav. Čovjek je slika Svijeta, odraz Stvoritelja, dobar upravo onoliko koliko korespondira uzoru. Male stvari sadrže u sebi kvintesenciju velikih, kamenčić se krha na jednak način kao i planina sastavljena od istog kamena, list liči na krošnju, događaj iz današnjosti na uzorni događaj, prvenstveno iz povijesti Spasenja. Starozavjetni događaji prefiguracija su novozavjetnih, mjedena zmija pralik je Raspetoga, dvanaest sinova Jakovljevih dvanaestorice apostola, Abrahamo žrtvovanje Izaka božanskoj žrtvi Sina Jedinorođenoga, itd. Argument korespodencije jedini je egzaktan, te i autoriteti svoju snagu i vjerodostojnost crpe iz korespodencije . Korespodencija kao argument eksplicirana je već riječju Evanđelja: Što god svežete na zemlji, bit će svezano i na Nebu; a još sažetije u riječima Budi volja Tvoja, kako na Nebu tako i na Zemlji. Podudarnost sa zapisom Hermesa Trismegistosa ne iznenađuje ako prihvatimo da se oba svjetonazora inspiriraju na zajedničkom izvorištu.

Korespodentni univerzum i argument korespodencije pojmovi su strani empiričkom čovjeku, te ovdje predlažem jedan zorni uvid u korespodentnu metodu, na području materijalnom i shvatljivom. Odabirem crkveno graditeljstvo epohe gotike. Teško je naći područje istovremeno toliko racionalno, a opet mistično - obvezano takvim praktičnim znanjima, statikom, tehnologijom, fizikom - a u krajnjem cilju obavijeno mistikom, kultom i ritualom koji se u prostoru obavlja. Opet, ako imamo na umu da u korespodentnoj svijesti svaki čin građenja nosi kvintesenciju stvarateljskog čina prvotnog graditelja Svijeta, razumjet ćemo kakvim je uzvišenim osjećajem nasljedovanja Kreatora pristupao graditelj svome djelu, a posebno kada gradi crkvu.

Zašto gotička arhitektura? Po mnogo čemu gotička je arhitektura iznimna u slijedu stilova, te upada među njih gotovo kao strano tijelo. To je shvatio već Vasari , čije prosudbe ne prihvaćam, ali je neporecivo da je lucidno uočio, da gotika prekida jedan mirni kontinuitet klasične i novoklasične, odnosno renesansne arhitekture . Povjesničari umjetnosti odavno su obračunali s neodrživom tezom da je gotika naprosto tehnološki razvijeniji nastavak romanike. Romanika se rasprostire čitavom Europom, karakterom parcijalna. Škola Akvitanije, škola Provanse, škola Normandije, Burgundije, samo su francuske nacionalne škole romanike, a gdje je Italija, gdje su posebne redovničke škole? Od toliko romanika samo se u središtu Francuske razvija gotika, šireći se odande, dakle centrifugalno, s jednog vrela. Postoji jedan genij gotičke arhitekture, jednako imanentan katedrali u Chartresu kao i ladanjskoj crkvici sv. Brcka na Kalniku. Genij koji je u svakom detalju bilo gdje u Europi, neovisno o veličini i bogatstvu arhitekture, prožet istom onom idejom koja je zabljesnula na izvorištu, svetištu crkve Saint Denis i osobi gotovo legendarnoj opata Sugera daleke 1140. godine.

Epohe i stilovi meko se pretapaju i prožimaju. Gdje prestaje renesansa, a počinje barok? Što je manirizam, prijelaz ili završna etapa renesanse, ili pak stil? Što je rokoko? Kada barokni klasicizam prestaje biti ovisan o baroku? Svih tih dvojbi nema na razmeđu romanike i gotike, niti između gotike i renesanse. Gotička arhitektura stvorena je ciljno, gotovo kao po nekom planu, za svoga trajanja povinjavala se veoma strogim pravilima, te je trajala paralelno s renesansom, a nestala je kada su se prestala poštovati pravila koja su je osmišljavala. Gotička Chartres - Katedrala, pogled s istoka arhitektura gotovo da počinje svojim vrhuncem. Istovremeno sa katedralom u Chartresu (poč. 1194.) počinje se graditi oko dvadeset grandioznih katedrala samo u sjevernoj Francuskoj, te višestruko mnogo manjih crkvi. Količinu građevnih pothvata nadahnuti autor Jean Gimpel uspoređuje sa zlatnim dobom izgradnje piramida. Nezamislivo je gdje su uopće odškolovani svi ovi majstori u jednom radikalno novom umijeću koje je gotika donosila. Neshvatljivo je tko je financirao takav grandiozni projekt, no možda više od svih ovih praktičnih pitanja ostaje ključno, tko je odjednom htio sve ove crkve. Za ovaj enormni procvat graditeljstva nije nikako bilo dovoljno samo stilsko htjenje. Stoga nije ni čudo da je fenomen gotičke arhitekture jednako zainteresirao povjesničare umjetnosti, ali istovremeno i znanstvenike, pa i publiciste koji proučavaju rubna područja, okultizam, teorije globalne zavjere, tajna društva i slično. Upada u oči podudarnost pojave gotike i Križarskih ratova, pojave mističnih vitezova templara, katarska hereza, procvat kabalističkih škola u južnoj Francuskoj. Pored visokih naklada koje ovi naslovi postižu, argumenti koje prikupljaju daleko su od toga da ih možemo olako odbaciti.

Čak i najsuzdržaniji istraživački duh morat će se složiti da već u konceptu gotičko graditeljstvo krije mnogo više od onoga što je površinski vidljivo. Zadivljujući statički proračuni i smione konstrukcije koje bi nas se dojmile i u armiranom betonu, a ne složene od klesanih kamena, a sve bez aritmetičkih proračuna . Neposredno nakon romaničkih debelih zidova i opreznih bačvastih svodova, te malih prozorčića koji ne oduzimaju niti 5% zidne mase, gotički graditelj naprosto uklanja zid, ispunja ga staklenim vitrajem, a svodnu težinu prenosi na neshvatljivi sustav upornjaka. Odakle znanje? Odakle hrabrost da se ogromnim sredstvima koja su mu povjerena, majstor tako smiono poigrava? Koji sustav znanja, koja tajna stoji iza toga, te daje pravo majstoru da postupa na ovaj način? Koji autoritet stoji iza majstora pariške Naše Gospe, praškog Svetog Vida i Ptujske Gore?

Magijski čovjek u svakoj stvari prepoznaje više razina, stvarnu, simboličnu i arhetipsku, te im u raznim misaonim sustavima daje odgovarajuće nazive. Stoga njegove postupke nije moguće slijediti ni shvaćati bez poznavanja smisla koji im on pridaje. Sve na Ovom svijetu ima razlog na Onom, ali i obrnuto. Čovjek je vjeran odraz Božji, mikrokozmička slika Makrokozmosa, a i sam Makrokozmos samo je ambijentalna razina Boga.

Kabalistički sustav znanja jedna je od ključnih misli vodilja korespodentnog shvaćanja svijeta, te je, poput rijeke ponornice ponovo susrećemo utkanu u svjetonazore od ranog srednjeg vijeka naovamo. Kabalistički univerzum shvaća svijet kao strujanje ideja iz izvorišta Apsolutnog Jednog, kroz četiri razine do našeg materijalnog, odnosno ambijentalnog svijeta. Da bi se apsolutna svjetlost (AIN SOPH AUR) izvorišta mogla očitovati u ovom svijetu, ona mora biti prigušena, te prolazi kroz sve niže i materjalnije razine. Ovakav svjetonazor, nespojiv je s pravovjernim Kršćanstvom, te je krajnje rizično Kabbalu spajati s takvim apogejem kršćanske vjere kakva je bila gotičko graditeljstvo , s naglaskom na gradnju crkvi. Ipak, mnoga istraživanja snažno prizivaju upravo ovakvu vezu.

Tri niže razine kabalističkog univerzuma koje struje iz Arhetipskog svijeta , Kreativna, Formativna i Akcijska, odnosno Ambijentalna, prepoznatljive su u svakom području ljudskog djelovanja, pa tako i u graditeljstvu.

Kreativna razina - univerzum brojeva

Korespodentnim svijetom vladaju brojevi, te se najvažniji i najtemeljniji brojčani odnosi smatraju toliko prožeti božanskom biti, da ih u pojedinim razdobljima i smatraju samim božanstvima. Univerzum se izvodi iz jednostavnih brojeva Tri i Četiri, te iz neslućenih dinamičnih odnosa koji među njima vibriraju. Broj Tri obilježava božansko, nebesko, vrhunaravno i savršeno, dok broj Četiri obilježava materijalni svijet s njegovim ambijentalnim svojstvima, manje savršen, ali ipak za našu materijalnu razinu fundamentalan. Očitovanje obaju brojčanih principa na Nebu i Zemlji je sveprisutno, vidljivo do u sitnice.

Tri nebeske sfere Kabale filtriraju Prvotni treptaj koji se spušta prema nižim sferama, princip koji kršćanska teologija pretače u pojam trojedinog Boga. Trokut svojim vrhom stremi uvis, a svijetlo se iz svog visokog izvora prema dolje rasprostire beskrajnim brojem trokuta, piramida, stožaca.

Četiri strane Svijeta obilježavaju Svijet sazdan od četiri elementa, kuća se gradi na četiri zida, a k nebu stremi trokutast zabat krova. Stolac na četiri noge klima se, a stolac na tri noge uvijek je stabilan! Trokut okrenut uvis slijeva se u jednu točku, Jedno, prapočela stvari u svim razrađenim filozofskim i religijskim sustavima.

Skriven iza vidljivih vladarica ovog i onog svijeta, Tri i Četiri, postoji i broj Pet, broj koji vlada ezoterijskim disciplinama. Peti element, neuhvatljivi eter, peta strana svijeta - Ovdje, trojedini Bog stvara Muško i Žensko, u zbroju Pet, Pet je sveprisutan u vezivanju ovog i onog svijeta. objedinjujući ova tri fundamentalna broja, poveznice ovog i onog svijeta, 'Pitagorin trokut' stranica 3-4-5, nezaobilazan alat graditelja za postizanje pravog kuta, tako postaje, ne samo pomoćni geometrijski alat, nego i jamstvo vrhunaravne protekcije nad činom gradnje.

Prostim udvostručavanjem broja Pet, ali jednako tako i piramidom broja Četiri, nastaje broj Deset, vjerojatno jedan od najstarijih magijskih instrumenata, jer se čovjek njime lako mogao služiti posredstvom svojih prstiju. Uplitanjem božanskog Tri i zemaljskog Četiri nastaje Sedam ili Dvanaest, opet sveti brojevi s beskrajnim korespodencijama. Iz Četiri izveden Deset, zajedno s Četiri daje Četrdeset, broj koji uz Dvanaest vlada Svetim pismom.

Formativna razina - geometrijska magija

'Bog je inteligibilna kugla sveprisutnog središta i nedostižnih međa.' Ova definicija mnogo je korištena i diskutirana među srednjovjekovnim ezotericima, te prvo upada u oči izjednačavanje Boga, savršene biti, sa savršenim geometrijskim tijelom. Bog je samo umom slutiv, savršen, upravo kao što je kugla među tijelima, središte mu je svugdje, što znači da je svugdje jednako djelatna njegova božanska bit, a u prostor beskrajan. Ako je u kugli prepoznatljiva srž božanskog, onda će tijela, manje savršena od kugle, biti mjerljiva zakonitostima kugle. Najsličnija kugli su tzv. Platonova savršena tijela . Od davnine poznati Tetraedar, Oktaedar, Kocka, a naknadno im pridruženi Dodekaedar i Ikozaedar, imaju svojstva kugle, jer su omeđeni jednakim plohama, jednakim bridovima, a plohe, bridovi i vrhovi u međusobno su jednakom odnosu prema zamišljenom središtu.

Filtriranjem božanske biti kroz niže i niže razine primjećujemo da se svaka viša razina realizira u nižoj na nama vidljiviji način. Realizacija brojčanog odnosa 3/4/5 u formativnoj razini vidljiva je u primjeni Pitagorinog trokuta u uspostavi pravog kuta. Koliko je snažno moralo utjecati na korespodentnu svijest naših predaka čvrsto 'sjedanje' pravog kuta između magičnih brojeva tri, četiri i pet, u zbroju opet magični broj dvanaest, jedva da možemo slutiti. Smatramo da nije pretjerano ako ustvrdimo da je naš predak u magiji brojeva i njihovoj realizaciji doživljavao najizravnije božansko očitovanje, i kroz to protekciju nad činom uspostave pravog kuta prilikom utemeljenja građevine. Slično je i s drugim pitagorejskim trokutom, 5/12/13. Dvanaest je sveti, sunčani broj, broj sunčanih zodijačkih stanica tijekom godine, uplitanjem tri i četiri, nesumnjiv božanski atribut. Sasvim je druge prirode broj trinaest. Sumnjivi noćni parnjak Sunca, Mjesec godišnje prolazi trinaest mijena, a njegova vladarica Hekata, vještičja boginja, kraljica je mraka i mračnih sila. Da bi se od božanskog Dvanaest došlo do otklona na mračni Trinaest, dovoljno je odmaknuti se Pet, dakle onaj sumnjivi broj, koji, poput Babilonske kule predstavlja poprečni put od Zemlje do Neba. Trokut 5/12/13 ima ukupno trideset podjeljaka. Taj broj ponovo susrećemo na formativnoj razini. Dodekaedar i ikozaedar, savršena tijela, imaju po trideset bridova. Prema tome, ovaj trokut nije ništa drugo do razmotanog i na nov način složenog savršenog tijela. Podsjetimo li se da je zbroj podjeljaka trokuta 3/4/5 jednak broju bridova heksaedra (kocke), opet smo na sigurnom tlu korespodencije. No trokut 5/12/13 nije samo alat za uspostavu pravog kuta. Njegova je funkcija višestruka, rotiran, predstavlja osnovu za gotovo savršen pravilan osmerokut. Uloga osmerokuta u izvedbi gotičkih svetišta poznata je. No u kontekstu ovih promišljanja pitamo se, da li je Pitagorin trokut bio samo koristan alat za izvedbu gotičkih 3/8 svetišta ili su možda svetišta građena tako zato da bi u sebi sakrila magični trokut?

Savršena tijela, likovi i brojevi, nesavršen odraz Prvog treptaja božanstva, ipak su odveć savršena za neposrednu praksu graditelja, a njihova magija suviše snažna a da bi se smjela nesakriveno koristiti na razini materijalnog svijeta. Stoga ćemo savršena tijela rijetko sretati u neposrednoj praksi, eventualno kocku, dok će iz ostalih tijela biti izvedeni brojčani odnosi i dinamični pravokutnici potrebni za konstrukcije.

Ambijentalna razina- Hiram izTira i graditeljska tradicija

U zatvorenom korespodentnom univerzumu srednjovjekovnog čovjeka svaka djelatnost traži viši smisao, autoritete, te barem slutnju vrhovnog božanskog Autoriteta. Progon vračeva i vještica temelji se na Mojsijevom zakonu (IZL, 22/17), crkvena desetina nalazi izvorište u Abrahamovu susretu s Melkizedekom (POST, 14/20), i tako redom. Obzirom da je izgradnja hramova kao staništa bogova prvenstveno poganskog karaktera, srednjovjekovni majstor brižljivo traži odgovarajuću korespodenciju koja će njegovom činu dati božansko dopuštenje. Takva se korespodencija doista nalazi u Starom zavjetu, i to u zgodi oko izgradnje Solomonovog hrama (KRALJ I, 5/17-20), '...kako je Jahve rekao mom (Solomonovom) ocu Davidu 'Tvoj sin koga ću mjesto tebe postaviti na tvoje prijestolje, on će sagraditi Dom mome Imenu'...' Na citiranoj zgodi, a posebno na liku graditelja Hirama iz Tira temelji se složena mitologija klesarskih majstora, organiziranih u tajna društva s veoma strogim pravilima i hijerarhijom, a posebno dobro zaštićenih od svakog odliva tajni zanata izvan kruga posvećenih.

Središnji kršćanski obred, sveta Misa, u svojoj srži zapravo je slična svakom magijskom prizemljivanju Sile, te je uvelike podložna sličnim zakonitostima po kojima se svaki magijski ritual i odvija. Mjesto mora biti brižljivo odabrano, okruženje očišćeno od svega što bi ometalo čin prizemljenja Sile, prostor ispunjen simbolima koji pomažu ritual. Ipak, najbitniji od svih elemenata koji jamči trajan uspjeh rituala Mise je građevina. Kao umjetna ljuska, mikrokozmos, ona mora sadržavati bitne korespodencije makrokozmosa, ali sublimirane na razinu na kojoj će biti u stanju prihvatiti prizemljenu Silu i zadržati nadzor nad njom.

Crkva, Dom imena Gospodnjeg, u svakom razdoblju ponaosob odražava sliku Univerzuma i čovjekovo mjesto u njemu. Od prejednostavne ranokršćanske bazilike, mistične ulice koja vodi u jednom smjeru, preko složenog kalendarskog gnoma hrvatske predromanike, pa do neshvatljivog, treptavog univerzuma barokne crkve, koji se mistično širi u beskraj, svaka je crkva mali model Svijeta.

Kritična faza u pripremi izgradnje objekta je kolčanje, a kamen kušnje u procesu kolčanja svakako je uspostava pravog kuta. Tajna pravog kuta od pradavnih je vremena tajna veoma uskog kruga posvećenih, isprva samih svećenika, a kasnije visoko iniciranih majstora. Mnogo stariji od Pitagore, vjerojatno stariji i od tradicije egipatskog graditeljstva, najstariji alat za izvedbu pravog kuta bio je trokut čije se stranice međusobno odnose u cijelim brojevima. Najpoznatiji su oni Pitagorini, o kojima je već bilo govora. Pođemo li od ovog trokuta 5/12/13, podigli smo pravi kut u odnosu pet - dvanaest, te nema teškoća da završimo pravokutnik istog odnosa. Ovaj pravokutnik, zarotiran, predstavlja gradbenu osnovu za pravilan osmerokut. Numerički gotovo precizan, ima tek toliko minimalni otklon da ga kompenzira već sam neprecizni crtaći alat koji stoji na raspolaganju gotičkom majstoru. Izvlačenje pravilnog oktogona baze pet, a visine dvanaest, sadrži toliko dinamičnih pravokutnika baziranih na odnosu korijena iz dva i tri, ali i drugim napetim odnosima, da je dovoljan pomoćni instrument za konstruiranje. Ujedno, dva kvadrata baze dvanaest, zajedničkog središta, međusobno zarotirani pod kutem 45°, koji daju jednak takav oktogon, osnovni su pomoćni modul gotičkog majstora. Na mnogim detaljima obrađivanih objekata prepoznali smo primjenu ovog modula. Ima razloga vjerovati da već rimski graditelj koristi isti ovaj Roriczer modul.

Međusoban odnos dvaju zarotiranih kvadrata svakako je vrijedan da se na njemu zadržimo s još nekoliko opaski. Kvadrati mogu biti jednake veličine, što u superpoziciji rezultira pravilnim oktogonom, ali i različitih veličina, pri čemu se stranice većega podijele na pola, pa se spajanjem točaka dobiva kvadrat dvostruko manje površine. Primjena obaju modela toliko je brojna u gotičkoj konstrukciji, sve od Villarda de Honnecourta, da ju je suvišno i navoditi, no nije suvišno prepoznati isti model konstrukcije i na crtanju natalnog horoskopa tog doba, a jednako i na Solomunovom ključiću, jednom od osnovnih magijskih instrumenata praktičnih kabalista. Osmerokut, odnosno njegov 3/8 završetak, poznati je najčešći zaključak gotičke apside. Obzirom da je izbor mjesta glavnog oltara, približno središte apsidalnog zaključka, čvrsto uvjetovan, te da je to mjesto gdje se prizemljenje Sile izvršava, lako je zamisliti da je kolčanje započinjalo upravo od središta oktogona svetišta. Na mjestu glavnog oltara redovito se nalazi snažno čvorište podzemnih voda, što daje dodatnu snagu izvršiocu prizemljenja Sile. Okrenut prema istoku, šireći ruke ususret Zemljine rotacije, Svećenik poput solarne baterije sakuplja finu tvar Etera u kojoj pluta rotirajući planet. Pošto rašljar odredi takvo čvorište, te utvrdi da se na terenu ne nalaze druga čvorišta, koja bi ometala usredotočenost vjernika na ritual, oko tog se mjesta projektira svetište, te na podužnoj, najčešće orijentiranoj osi, nastavak zgrade prema projektu.

Za svetište crkve majstori preporučuju odnos širine i dubine 1:2 , a taj prostor ujedno služi kao čitava crkva, barem dok se ne izgradi lađa, odnosno, ako je predviđena manja građevina. Pravokutnik dvostruke dužine zapravo je treći u nizu dinamičnih pravokutnika, koje nudi princip projekcije dijagonale. Teško numerički shvatljiva relacija 1:1.4142135, ili 1:1.7320508, geometrijski su više nego jednostavne konstrukcije. Treća po redu, izvodeći se iz pravokutnika takvih proporcija, je relacija 1:2, samo jedna u nizu, nakon koje slijede 1:2.2360679 itd... Shvaćeno na taj način, što je gotovo izvjesno bilo shvaćanje gotičkog majstora, svetište relacije 1:2, zapravo je prostor odnosa kojem u osnovi stoji početno Jedno, a tri projekcije dijagonala su tri niža područja kroz koja se filtrira Neograničena svjetlost, da bi se omogućilo očitovanje Svjetlosti u ambijentalnom području.

Zaključno - harmonija i korespodencija

Najsmioniji projekt korespodentne svijesti gotičkog graditelja, toliko smion da s pravom sumnjamo u njegovu realnost, te ga radije pripisujemo nevjerojatnoj slučajnosti, svakako je kompleks gotičkih katedrala Ille de France . Njihov raspored na karti otkriva projekciju (ne ocrt nego projekciju) rasporeda zoodijačkog zviježđa Djevice (lat. Virgo). Projekcija je toliko precizno korespodentna, a činjenica da je upravo većina francuskih gotičkih katedrala posvećena Djevici dodatni je argument toj tezi koja bi inače, izvan konteksta ove studije zacijelo spadala u područje senzacionalističke pseudo-znanosti. Možda slučajno, no slična je podudarnost uočena s grupom velikih piramida kod Gizeha , čiji se položaj poklapa sa zvježđem Oriona, pri čemu se također radi o podudarnostimak oje su tako precizne da ih nije moguće zanemariti.

Korespodencija kao argument ljepote, nasuprot harmoniji, koja ima sve optičko-fiziološke argumente, pretpostavlja snažnu i duboku vjeru. Ne vjeru kao rutinsku religijsku praksu, nego vjeru kao sistem življenja. Čovjek koji u svakom sitnom događaju života doživljava korespodenciju sa svojom vjerom, koji u slučajnom podsmjehu prolaznika doživljava sliku izrugivanja okrunjenog Krista, a u svakoj majci vidi Madonu, taj je čovjek mogao ljepotu gotičke građevine stvoriti i doživjeti kao mističnu sliku Svijeta.

Na vrh stranice!

Svjetlosna godina = cca 9.5 bilijuna km = 9.5 x 1012km.

Precesija = Retrogradni odmak proljetne točke kroz ekvatorijalnaa zviježđa, iznosi samo 1° u 72 sunčane godine, odnosno preko dvije tisuće godina kroz jedan zodijački znak. Obzirom da taj odmak godišnje iznosi manje od 1', potrebno je izuzetno precizno i dugotrajno promatranje i mjerenje da bi ga se uopće uočilo.

Kretanje točke sjevernog pola na nebu slijedom precesijskog pomaka, prema © Open Course License, opširnije.

E. Shuré, Veliki posvećenici , (Pariz 1914.) Beograd 1989., inspirativna je studija o ezoteričnoj doktrini, koja originalnim osobnim pristupom izvodi evoluciju magijske svijesti iz životopisa velikih vjerskih vođa, od mitskog Rame, Orfeja i Hermesa, pa do povijesnih osoba poput Platona, Mojsija, Isusa i Pitagore. Originalan i historijski studiozan, a bez otklona od biblijskog teksta, životopis Mojsija svakako predstavlja nov način čitanja ukupnog biblijskog teksta, koji je još uvijek temeljan za našu civilizaciju.

Prefiguracija - U likovnoj umjetnosti obavezan prateći sadržaj koji mora osmisliti svaki prizor. Čak i ključne scene poput Raspeća nalaze svoj smisao tek umnožene s nekim prethodećim prizorom iz Starog zavjeta. Zanimljivo je da ponekad scena više likovno liči na svoju nasljeđujuću scenu iz Novog zavjeta, kao što je to u primjeru Mojsjeve mjedene zmije, koja prefigurira Raspeće, dok istovremeno čin božanske žrtve prefiguriraju Abraham i Izak. Jednako slikovito, Isusov trodnevni boravak u grobu prefigurira Jona u utrobi ribe itd.

Hermes Trismegistos - Ono što je gore isto je onome što je dolje, a ono što je dolje isto je onome što je gore, jer je preoblikovanje čudesa 'jedinstvene tvari' svojevrsna tajna. I kao što sve stvari proizlaze iz 'jedinstvene tvari' i to baš posredovanjem te 'jedinstvene tvari', tako isto sve te stvari rađa 'jedinstvena tvar', ali preko adaptacije.

Giorgio Vasari , Le vite dei piu eccellenti pitori, scultori e architettori, prema izdanju München 1911., Bd. 1, S. 40: Postoji još jedan svodni sustav, obično nazivan Njemački, koji se u izvedbi ukrasa, jednako kao u sustavu proporcije snažno razlikuje i od klasične i od moderne umjetnosti. Danas više nije uobičajen; dapače, značajni majstori ga kunu kao primjer barbarskog i monstruoznog: nešto što izmiče svakoj harmoniji, nešto što se prvenstveno može obilježiti kao nered i sukob. Brojna djela ove vrste zagađuju svijet. (...) Izmislitelji ove manire bili su Goti. (...) Goti su bili također oni koji su uveli šiljasti luk u svodove, te su čitavu Italiju zagadili svojim prokletim djelima. Da bismo se uklonili toj sramoti, danas izbjegavamo svaki spomen na gotsku maniru.

Louis Charpantier The Mysteries of Chartres Catedral, New York 1972., str. 15 id.

Jean Gimpel , Les bâtisseurs de cathédrales, 1980.: U razdoblju od tri stoljeća - od 1050 do 1350. - u Francuskoj je obrađeno više milijuna tona kamena za izgradnju 80 katedrala, 500 velikih crkva i desetaka tisuća manjih župnih crkva. To znači da je u Francuskoj kroz ta tri stoljeća obrađeno više kamena nego li u isto toliko dugom razdoblju u Egiptu, mada samo Velika piramida u Egiptu zauzima prostor od 2500000m3.

P. Booz, Der Baumeister der Gotik, München 1956., str. 11 id., navodi da školovanje majstora razdoblja gotike, uopće nije uključivalo niti pisanje niti aritmetiku. Majstor se školuje isključivo u geometrijskim vještinama, te se arhitektura u to vrijeme općenito naziva arte geometrija, n. dj. str. 14-15.

Mada je općeprihvaćeno da je ime gotika stilu nadjenuo Vasari (v. gore), asocirajući ju s Gotima, vrijedno je pažnje i objašnjenje koje daju kabalisti. Adept Fulcanelli, Le Mystére des Cathédrales, Pauvert 1964., navodi etimologiju art gothique, sa prvotnim tajnim kabalističkim hermetičkim jezikom argotique. Da li je moguće da je Vasari u nečemu što se već naziva argotique prepoznao etimologiju arte gotica? Spremno bismo odbacili ovakvu spekulaciju kad ne bi bilo dovoljno drugoga u vezi gotičke umjetnosti što daje barem razloga za uzimanje u obzir svake mogućnosti. Prema: Charpentier, n. dj. str. 45.

Kabalističko 'Drvo života', prema © Thelemapedia, sa deset 'sephirot', emanacija Nepograničene svjetlosti 'Ain soph aur' u duhovnom i materijalnom svijetu. Prva tri 'sephirot' nalaze se na kreativnoj razini emanacije Neograničene svjetlosti, sljedećih šest na formativnoj, dok posljednji, Malkuth, emanira Neograničenu svjetlost u ambijentalnom, odnosno vidljivom svijetu koji nas okružuje.

LIBER XXIV PHILOSOPHORUM II

Savršena tijela: tetraedar, heksaedar (kocka), oktaedar, ikozaedar, dodekaedar.

	ploha	vrhova	bridova
TETRAEDAR	4	4	6
HEKSAEDAR	6	8	12
OKTAEDAR	8	6	12
IKOZAEDAR	20	12	30
DODEKAEDAR	12	20	30

Opširnije...

Lorenz Lacher 'Unterweisungen fur seinen Sohn Moritz', Nurnberg 1516., fol. 55 (prema. Booz, str. 44); Zanimljivo je primijetiti da se prva teoretska djela o gotičkoj arhitekturi pojavljuju već na njenom zalazu, krajem 15., te tokom 16. stoljeća.

L. Charpentier , n. dj., str. 29 i d.

Ne želim ovdje temu gotičkog graditeljstva širiti na jednako tako široko područje tajanstvenih piramida , nego tek ukazati na postojeću podudarnost korespodentnog univerzuma srednjovjekovnog čovjeka sa korespodentnim univerzumom egipatskog čovjeka, civilizacijom u kojoj se, jednako ka u civilizaciji gotike, stvari Dolje događaju u skladu sa onime Gore.

Podudarnost Orionovog pojasa s tri velike piramide, Keposovom, Keferemovom i Mikerinosovom. Opširnije...

Na vrh stranice!

Objavio sam u vezi s temom:

'Estetika srednjovjekovnog graditelja - harmonija ili korespodencija', izlaganje na znanstvenom skupu "Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu" u Krapini, IX 1995.
'Jedan primijenjeni modul gotičkog graditelja', Muzejski vjesnik 18/19, Kumrovec 1996.
'Neki aspekti gotičke arhitekture srednje Istre', Buzetski zbornik 24, Buzet 1998.
'Kabalistička misao i gotičko graditeljstvo kontinentalne Istre', Buzetski zbornik 25, Buzet 1999.
'Kabalistička misao i gotičko graditeljstvo kontinentalne Istre', Nova istra 1, Pula 1999.

Preporučam svakako pročitati:

Fulcanelli, Le Mystère des Cathédrales, 1925., hrvatski prijevod Tajne katedrala, 2003.
J. Csemegi, Die Konstruktionsmethoden der mittelalterischen Baukunst, Budapest AHA 1954./II.
Louis Charpantier, Les mysteries de la cathedrales de Chartres, 1966., dostupno u engleskom prijevodu, Mysteries of Chartres Catedral, New York 1972., odnedavno dostupna i u hrvatskom prijevodu, Tajne katedrale u Chartresu.
Michael Baigent, Richard Leigh, Henry Lincoln, The Holy Blood and the holy grail, 1982., dostupno u hrvatskom prijevodu Sveta krv - sveti gral.
Jean Gimpel, Les bâtisseurs de cathédrales, 1980., dostupno i u njemačkom prijevodu, Die Kathedralenbauer, 1996.
Helmut Lammer & Mohammed Y. Boudjada, Steinerne Rätsel, 2003.

Na vrh stranice!